Početkom 2000-tih u Hrvatskoj je zavladalo kratkotrajno optimistično ozračje. Nakon tjeskobnih 1990-tih stjecao se dojam da se društvo normalizira, došlo je do izvjesne ekonomske konsolidacije, a niz javnih radova pomogao je građevinskoj industriji, ali i arhitektonskoj disciplini. Došlo je do sinergijskog djelovanja javnih investicija i arhitektonske kulture u domenama socijalnog stanovanja, kroz Program društveno poticane stanogradnje (POS), te zgrada društvenog standarda, uglavnom vrtića i osnovnih škola. Intenzitet istraživanja u obje domene osiguravali su arhitektonski natječaji što je doprinijelo vitalnosti scene. Natječaji za zgrade POS-a provođeni su kroz državne institucije i na njih je arhitektonska zajednica imala samo parcijalni utjecaj, no zgrade za pedagoške institucije provode se kroz strukovna udruženja, najviše njih kroz Društvo arhitekata Zagreba. U to vrijeme strukovna udruženja još uvijek imaju utjecaj na politike prostora, kao što i uživaju ugled i unutar same arhitektonske discipline i u široj javnosti.